Mišo Dobrijević, advokat: Banke moraju bolje da informišu klijente

by Vesna Lapčić

Klijenti banaka na gubitku

„Rešenje za klijente zadužene u švajcarskim francima, usvojeno lex specialisom, najnepovoljnije je po korisnike kredita u poređenju sa rešenjima iz drugih zemalja. Lex spesialis daje mnogo manja prava za korisnike kredita nego što je pravno shvatanje Vrhovnog kasacionog suda. Po ovom zakonu krediti će se konvertovati u valutu evro na dan stupanja na snagu Zakona, a pravno shvatanje Vrhovnog kasacionog suda je da se evroizacija kredita radi na dan puštanja u opticaj kredita. To je dvostruko nepovoljnija ponuda te kao advokat ne mogu da se pomirim da učesnici pregovora na strani zaduženih korisnika a gde su učestvovali drugi advokati nisu pošli od pravnog shvatanja VKS-a, koje je već egzistiralo u momentu početka pregovora, te da su se mogla eventualno napraviti minimalna ustupanja u cilju kompromisa“, kaže advokat Mišo Dobrijević u intervjuu za Sveonovcu.rs.

Pre nego što se dotaknemo najaktuelnije teme u sagi između korisnika finansijskih usluga i banaka – lex specialisa – kažite nam po kojim sve osnovama su klijenti tužili banke?

U ovom momentu postoji više desetina hiljada tužbi protiv banaka i lizing kuća pokrenutih pred sudovima na celoj teritoriji Republike Srbije, od kojih više od tri hiljade vodi moja advokatska kancelarija Dobrijević&Dobrijević.  Klijenti tuže pomenute finansijske institucije kod kojih su imali ugovore o različitim kreditima ili lizingu zbog nezakonitih odredbi tih ugovora i to po više osnova. Posebno se po tužbama ističu ugovori sklopljeni pre 2011. godine i stupanja na snagu Zakona o zaštiti korisnika finansijskih usluga koji je znatno poboljšao status klijenata. U ugovorima koji su sklopljeni pre 2011. godine osnove za pokretanje tužbi su: jednostrano povećanje kamatnih stopa, kursne razlike u smislu kursa po kojem je kredit pušten u tečaj i naplate anuiteta, obrade kredita, praćenja kredita, nezakonite zatezne kamate i troškovi pred NKOSK-om. Nakon stupanja pomenutog Zakona o zaštiti korisnika finansijskih usluga uglavnom se u ugovorima sreću dve problematične stavke: obrada i praćenje kredita što je direktno u vezi sa bankom i jedna koja je u vezi sa naplatom troškova osiguranja kredita prema Nacionalnoj korporaciji za osiguranje kredita koje su banke, iako je to eksplicitno i zakonski navedeno kao njihov trošak, prenosile na teret klijenta.

Kakva je trenutna situacija u pogledu svih tih postupaka koji se vode pred naldženim sudovima?

Želeo bih posebno da istaknem borbu kako kolega advokata, ali i Udruženja Efektiva zahvaljujući kojem su mnogi klijenti saznali za svoja prava i čija je borba dovela i do promene pojedinih zakona. Mnoga prava su izdejstvovana kako kroz rad tog Udruženja tako i kroz postupke koji se vode. Jedan od rezultata je Zakon o zaštiti korisnika finansijskih usluga koji je regulisao određene stvari, ali za određene sporne stavke se još uvek borimo. U poslednjih godinu dana i najviše sudske instance su zauzele stav u pogledu određenih stvari. Vrhovni kasacioni sud je zauzeo kristalno jasan stav u pogledu troškova obrade i praćenja kredita, jednostranog povećanja kamatnih stopa, kursnih razlika i nezakonite zatezne kamate. Brojni klijenti su okončali svoje sporove i dobili novac dok se mnogo postupaka još uvek vodi.

Kako na to reaguje bankarska praksa? Čini se da sve više banaka menja ugovore?

Sve više uviđamo da banke i druge finansijske ustanove u svojim ugovorima više ne stavljaju pomenute sporne odredbe za koje je potpuno jasno da su bile protivzakonite. Svedoci smo da se sada to ističe i u reklamnim kampanjama banaka. To nam govori da su klijenti i njihovi advokati koji su ih zastupali sve vreme bili u pravu. Kada ugovor potpisuju dva fizička lica, moguće je poverovati da su oba neuka, nedovoljno upoznata sa zakonom i pravom, ali finansijske institucije su morale da znaju šta je u jednom ugovoru zakonito, a šta ne. Ovo su samo posledice takvog ponašanja, pri čemu ne treba zaboraviti da su finansijske institucije sve vreme taj novac sticale bez osnova, koristile ga i na njemu zarađivale.

U kojim elementima ne postoji jasno zauzet stav viših sudskih instanci?

Još uvek ne postoji jasno zauzet stav u pogledu plaćanja troškova osiguranja stambenih kredita NKOSK. Kao što znamo, banke su, iako osiguravajući svoj rizik, trošak prebacivale na klijenta. Veliki broj prvostepenih postupaka je završen, postoje i pravosnažne presude u kojima je jasno navedeno da je to bila obaveza banke, a ne klijenta ali banke i dalje prebacuju ovu obavezu na klijente. Taj novac se po pomenutim prabvnosnažnim odlukama, takođe, vraća klijentima sa zakonskom zateznom kamatom.

A da li ima presuda u korist banaka?

U ovom trenutku, prema mojim saznanjima, nema pravosnažnih presuda u korist banaka. Postoje različite prvostepene presude. Očekujemo da se i po tom pitanju zauzme stav ili građanskih odeljenja Apelacionog suda ili stav Vrhovnog kasacionog suda. Naravno i nakon toga, svaki sudija je slobodan da odlučuje u sklopu svojih sudijskih uverenja, ali svaka ta odluka može biti revidirana od straneVrhovnog kasacionog suda.

Da li u svim ovim spornim stvarima vidite i odgovornost države?

Svakako da postoji odgovornost države, pre svega, Narodne banke Srbije koja je regulatorno telo svim finansijskim institucijama koje posluju na teritoriji Srbije.

Koliko je pomenuti Zakon o zaštiti korisnika finansijskih usluga, poboljšao položaj klijenata?

Sam Zakon je bio korak napred, samim tim što je korisnicima finansijskih usluga dat poseban status, ali postoji još mnogo prostora za napredak, posebno u pogledu insistiranja na potpunoj obaveštenosti korisnika finansijskih usluga o samim proizvodima i rizicima koji oni sa sobom nose. Upravo na tome se poslednjih godina insistira i kod nas, a u zemljama Evropske unije to je odavno prepoznato kao osnovno pravo korisnika finansijskih usluga.

Usvojen je i lex specialis koji bi trebalo da reši problem zaduženih u švajcarskim francima. Šta je sporno u ovim ugovorima, budući da su ljudi znali u kojoj valuti se zadužuju kao i da plate u Srbiji uglavnom prate kurs evra, a ne kurs švajcarskog franka?

Vodimo i mnogo postupaka koji su u vezi sa ovom problematikom kredita indeksiranih u švajcarskim francima. Problem po klijente je nastao kada je švajcarski franak naglo počeo da raste u odnosu na dinar te ljudi nisu mogli da pokrivaju rate kredita i ostajali su bez svojih domova, a mnogi su i tragično završili.

Šta je pravno sporno u tim ugovorima?

Susrećemo se sa svim problemima o kojima smo već govorili i koji su se pojavljivali i u ugovorima indeksiranim u valuti evro, ali ovde postoje dve stvari po kojima se ovi stambeni krediti izdvajaju. Jedna je enorman rast švajcarskog franka što može da utiče na raskid ugovora usled promenjenih okolnosti u toku izvršenja ugovora. Naime, postavlja se pitanje da li bi jedna od strana potpisnica ugovora zaključio takav ugovor da je znao da će u momentu izvršenja tog ugovora biti enorman skok švajcarskog franka. Sigurno da ne bi. Veći problem je da li su to banke znale odnosno da li su dovoljno informisali klijenta o rizicima kojima se izlaže uzimajući kredit u švajcarskim francima koji su i pojedini predstavnici države i banke intenzivno reklamirale kao veoma povoljan proizvod. Pojedini bankarski službenici su u direktnim razgovorima sa klijentima promovisali te kredite, a pitanje je da li su ih upozoravali na rizike. Tu dolazimo na teren ništavosti celokupnog ugovora. Takođe na ništavost utiče i ukoliko su banke za ovo znale da li su se i one zaduživale u istoj valuti odnosno CHF. Praksa pokazuje da nijedna banka nije u potpunosti pokrivala puštanje u tečaj ovih kredita sa istovremenim zaduživanjem u CHF gde se pojavljuje ekstraprofit banaka.

Ipak, u to vreme je tadašnji guverner NBS Radovan Jelašić upozoravao na opasnost od zaduživanja u švajcarskim francima, mnogi stručnjaci su pisali članke o tome. Istina nije bilo zvanične odluke da se zabrane ti krediti, ali je bilo upozorenja. Ima li to neku pravnu težinu ili se to ne računa? Da li je i klijent trebalo nešto da uradi pa da se više informiše ili je za informisanje o rizicima odgovorna samo banka?

U postupcima koje vodimo pravnici banaka se upravo pozivaju na tu izjavu tadašnjeg guvernera Radovana Jelašića, ali u isto vreme ste imali vrlo agresivne kampanje banaka za stambene kredite indeksirane u švajcarskim francima. Vi kao klijent niste morali da budete upoznati sa tom izjavom guvernera već su bankari morali da upozore klijente. Država je, takođe, znala da se u Srbiji „brani“ samo kurs dinara samo u odnosu na evro i trebalo je snažnije da upozori građane. Stručni tekstovi su se uglavnom javljali kada je problem već nastao.

Danas se situacija otrgla kontroli, mnogi su ostali bez domova, razorene su porodice, bilo je i samoubistava. Nedavno je Vrhovni kasacioni sud doneo pravno shvatanje u kojem se navodi da je ništava valutna klauzula ukoliko se banka nije zaduživala u istoj valuti u kojoj je plasirala kredite i ako o rizicima nije obavestila klijenta. Licitira se da postoji oko 22.000 takvih ugovora, a ja sam video svega nekoliko u kojima se pismeno navodi upozorenje klijentima o valutnim rizicima. Po tom pravnom shvatanju ti krediti treba da se vrate u momenat kada su odobravani i konvertuju u valutu evro po kamati koja je važila za evro. To bi značilo da bi ovi klijenti imali sigurno 70 odsto manji dug od postojećeg.

Lex specialis-om se ipak predviđa nešto drugačije rešenje od tog zauzetnog stava Vrhovnog kasacionog suda. Da li je ovo pravično rešenje?

Lex specialis je donešen u specifičnom momentu, posle protesta građana zaduženih u švajcarskim francima i u trenutku kada je bilo mnogo slučajeva po postupcima revizija pred Vrhovnim kasacionim sudovima i nakon što je Vrhovni kasacioni sud zauzeo pomenuti pravni stav. Tek nakon toga počinju pregovori države, banaka, i samo jednog udruženja koje je po članstvu daleko malobrojnije od udruženja Efektiva za koje je rešenje usvojeno ovim Lex spacialis-om neprihvatljivo.

Zašto je neprihvatljivo?

Lex spesialis daje mnogo manja prava za korisnike kredita nego što je pravno shvatanje Vrhovnog kasacionog suda. Po ovom zakonu krediti će se konvertovati u valutu evro na dan stupanja na snagu Zakona, a pravno shvatanje Vrhovnog kasacionog suda je da se evroizacija kredita radi na dan puštanja u opticaj kredita. To je dvostruko nepovoljnija ponuda te kao advokat ne mogu da se pomirim sa tim da učesnici pregovora na strani zaduženih korisnika, a gde su učestvovali drugi advokati, nisu pošli od pravnog shvatanja VKS-a, koje je već egzistiralo u momentu početka pregovora, te da su se mogla eventualno napraviti minimalna ustupanja u cilju kompromisa.

A ko bi, prema Vašem mišljanju, trebalo da snosi te troškove, jer po ovom rešenju snosiće i banke i građani Srbije?

Ukoliko se služimo zdravom logikom potpuno je jasno da bi samo banke trebalo da snose taj trošak.

Ali ne postoji nijedna zemlja u kojoj je ovaj problem postojao, a deo troškova nije pokriven iz budžeta?!

Uglavnom se problem i dešavao u zemljama sa nedovoljno razvijenim finansijskim tržištima pa su i same zemlje zavisile od bankarskog sistema, matičnih banaka i zemalja iz kojih te banke dolaze. Praktično se pravio dogovor da se reši problem, bez velikog zameranja. Ipak, treba istaći, da je u Srbiji usvojeno najlošije rešenje po korisnika kredita.

Negledano pravno, možemo li govoriti o tome šta je pravedno u situaciji kada smo imali praktično i jednog tada ministra Milana Parovodića koji je govorio o tome da ne treba očekivati veliku fluktuaciju kursa švajcarskog franka, kako kažete, samo usmeno upozorenje tadašnjeg guvernera i agresivnu kampanju banaka? Kako izmeriti šta je pravedno? Posebno se javlja pitanje šta ćemo sa onima koji nisu rešavali egzistencijalno pitanje već uzimali kredit za drugi ili treći stan?

Smatram da čak ni pravno shvatanje Vrhovnog kasacionog suda nije u skladu sa pravom, već upravo u skladu s ovim o čemu vi govorite – pravednošću. Zato mislim da je njihovo shvatanje pravedno. Jer ukoliko se već ne proglašava ništavost celog ugovora već samo valutna klauzula onda se moralo ići na dinarizaciju tog kredita jer Vrhovni kasacioni sud ne može da menja volju ugovornih strana. Volja je bila CHF, ako je kao takva ništava onda se moralo ići na dinarizaciju, ali se Vrhovni kasacioni sud, po mom mišljenju, upravo držao pravičnosti, a ne prava. 

Vesna Lapčić

Related Posts