Zorica Cmolić: Preduzetništvo čini da se osećate bolje i produktivnije

by Vesna Lapčić

Pre nego što se odlučila da postane preduzetnica, Zorica Cmolić je dugo razmišljala o pokretanju privatnog biznisa. Ideju je dobila sasvim slučajno, iz razgovora sa jednim psihoterapeutom koji je iz komunikacije za njom zaključio da poseduje dosta energije. On ju je posavetovao da višak energije utroši na privatni biznis. Praktično joj je, kako kaže, usadio ideju o preduzetništvu. Zorica je pre pokretanja privatnog posla radila u predškolskoj ustanovi kao saradnik za unapređivanje preventivne zdravstvene zaštite dece, a u međuvremenu je diplomirala menadžment.

„Tokom tog perioda sam se bavila organizacijom rada i ishrane dece u predškolskim ustanovama što je bio izuzetno odgovoran posao. Pošto sam učestvovala u organizaciji tog sistema koji je podrazumevao i ishranu dece i organizaciju 12.500 obroka dnevno želela sam da to znanje prenesem na svoj biznis. Prvobitno sam mislila da otvorim vrtić, ali nikako nisam nalazila adekvatan prostor, pa sam krenula sa realizacijom drugog dela ideje, da otvorim kuhinju za pripremu hrane za školsku decu“, priseća se Zorica Cmolić svojih početaka i pokretanja firme Raizing Solutions 2018. godine. Firma se danas bavi proizvodnjom i organizacijom ishrane dece u školama i veleprodajom kolonijalne robe, bezalkoholnih pića i konditorskih proizvoda.

Pre nego što se upustila u jedan veoma odgovoran posao angažovala je tim stručnjaka: tehnologa, nutricionistu, agenciju za izradu detaljnog biznis plana. Proizvodnju je pokrenuta u Zemunu u Beogradu. Dobro poznavanje svoje ciljne grupe i tržišta je, kako kaže, bila njena prednost, ali počeci nisu bili laki.

„Procena po biznis planu je bila da bi za pokrivanje troškova trebalo da snabdevamo 300 dece. Naravno, pomislila sam da je to vrlo lako dostižno jer je u Beogradu u predškolskim i školskim ustanovama oko 80.000 dece. Međutim, trebalo mi je skoro dve godine da dođem do pomenute brojke. Kada neko hoće da se bavi privatnim poslom, uvek treba obezbediti dovoljne količine novca. Imala sam određeni iznos za ulaganje, ali je izazov bilo obezbediti obrtna sredstva tokom tog perioda“, naglašava Cmolić.

Prve ugovore je potpisala u oktobru 2019. a već u martu 2020. počela je korona i škole su se zatvorile. Osim toga, podseća državne institucije imaju rok plaćanja od 45 dana, tako da je, prema njenim rečima, početak bio sa jako mnogo izazova.

[blockquote align=“none“ author=““]Praktično sam počinjala ispočetka nekoliko puta. Snalazili smo se, pregovarala sam sa dobavljačima da nam daju dužu valutu plaćanja i izlazili su nam u susret što nam je mnogo pomoglo da preživimo. Znala sam da je reč o dobrom poslu, imala sam dosta znanja u toj oblasti i nisam želela da odustanem“, kaže Cmolić.[/blockquote]

 

I bila je u pravu. Krenula je sa dvoje zaposlenih u proizvodnji da bi ih danas bilo petnaestoro, a pored njih angažovani su i brojni saradnici. Rajzing Solution danas priprema obroke za oko 3.500 dece u školskim ustanovama u Beogradu.

Konkurencija u ovom poslu postoji, ali se tržište iskristalisalo zbog pooštrenih standarda u vezi sa bezbednošću posla. Reč je o, prema njenim rečima, poslu koji zahteva mnogo ulaganja i skupe laboratorijske analize da bi se ugovorio posao u određenoj školi. „Postoje firme koje zauzimaju značajan deo tržišta i mi sa njima ne možemo da budemo konkurentni što se tiče cene. Zbog toga insistiramo na kvalitetu, odnosu sa klijentima, slušamo ih i pokušavamo da odgovorimo na sve njihove zahteve“, kaže Cmolić.

Rast posla je iziskivao i ulaganje dodatnih značajnih sredstava u proizvodnju. Rešenje je pronašla u angažovanju druge kuhinje koja se takođe bavi proizvodnjom hrane.

U međuvremenu je odlučila da konkuriše i na javne nabavke za snabdevanje institucija kolonijalnom robom (namirnice dugog roka trajanja) i drugim namirnicama poput bezalkoholnih pića, konditorskih proizvoda… Trenutno, recimo, u saradnji sa velikim brendovima snabdevaju sve gradske institucije određenim proizvodima.

„Za razliku od organizacije ishrane dece, o trgovini, pregovaranju, dogovaranju cena, nisam znala mnogo. Ali sve se može naučiti“, kaže ona.

Bezbednost hrane je prioritet

Zorica Cmolić potvrđuje da su standardi kada je reč o bezbednosti hrane sve viši. „Značajan uticaj na bezbednost hrane ima kvalifikacija radnika. Moje iskustvo je pokazalo da su ljudi koji su školovani za te profesije, kuvari pre svega, pravi profesionalci. Nekvalifikovani radnici imaju jako nizak nivo znanja u vezi sa bezbednošću hrane, često ne mogu da razumeju procese i procedure i zašto je važno pridržavati ih se. A u ovom poslu je to prioritet“, kaže Cmolić.

Pronaći kvalifikovane radnike je, prema njenim rečima, veliki izazov posebno što su njihove plate su izned proseka u Srbiji.

„Da biste imali takve radnike morate da imate veliki obim posla da bi bilo isplativo. Imamo dobre ljude koji imaju mnogo znanja, najveći problem je leto kada odlaze, ali nama to odgovara jer nam se leti smanjuj obim posla“, kaže ona.

Pored bezbednosti, kod pripreme kolektivne hrane normativ je zakon. Ishrana dece u školima je propisana Pravilnikom i postoje tačne gramaže i kalorijske vrednosti obroka, objašnjava Cmolić.

[blockquote align=“none“ author=““]Potrebno je biti jako kreativan jer jelovnici ne smeju da se ponavljaju i obroci treba da budu ukusni za decu. Znamo svi da deca vole pljeskavicu i pomfrit i zato je izazov veći. Korona je dosta stvari promenila, i roditelji su spremniji da plate više samo da hrana bude kvalitetna i bezbedna. Ranije su ljudi bili osetljivi na svako poskupljenje. Sada je malo drugačije što je jako dobro je su određeni periodi kod dece kritični, i samo tada može da se reaguje a posle je kasno. Zato je važno da steknu zdrave navike“, objašnjava Cmolić.[/blockquote]

Preduzetništvo u Srbiji

I Zoricu Cmolić „muči“ ono što većina preduzetnika ističe – visoki porezi i doprinosi za plate što je poseban izazov za proizvodnju koja zahteva angažovanje većeg broja ljudi.

„Zaista, preispitujem održivost biznisa sa velikim brojem zaposlenih zbog poreza i doprinosa koji su visoki. Malom biznisu je teško da bude održiv. Potreban je veliki obim posla da bi se isfinansirale sve obaveze. Ako hoćemo da razvijamo preduzetništvo u Srbiji i samu ekonomiju zemlje trebalo bi više stimulisati preduzetnike, da bi mali preduzetnik mogao da se razvija i jednog dana možda preraste i u srednje preduzeće. Plate su značajno porasle poslednjih godina, ali samim tim i troškovi poslodavaca. Konkretno u našem poslu, mislim da nam se više isplati da sarađujemo sa drugim proizvodnjama nego da sami ulažemo u svoju bez obzira na broj obroka koji pripremamo. Sa rastom broja obroka raste i broj potrebnih radnika i praktično dolazite na istu zaradu“, otkriva nam Cmolić svoja razmišljanja i dileme.

Osim toga, inflacija je mnoge preduzetnike u ovom poslu potopila jer nisu reagovali brzo.

„Gubici su se javljali na dnevnom nivou. Sa nekim školama smo morali da prekinemo ugovor. Potpisivali smo nove ugovore sa novim cenama. Neki dobavljači su se potpuno povukli iz biznisa jer se nisu snašli“, kaže ona.

Ništa lakše nije bilo ni u segmentu veleprodaje gde su, kako kaže, na nekim artiklima bili u značajnim gubicima jer ponuđena cena na tenderima nije odgovarala onoj kada se posao realizovao.

„U tom trenutku mi je bilo samo važno da u ukupnoj sumi ne budemo na velikom gubitku. Zakon o obligacionim odnosima nam je omogućio da zahtevamo aneks ugovora i izlazili su nam u susret. Inflacija je donela i inovacije u tom smislu da sada postoji više fleksibilnosti. Škole su uvele „strukturu cene“, na primer, računa se učešće radne snage, hrane, energenata, pa ako se nešto od tog elementa poveća imam pravo da srazmerno tom povećanju uvećamo cenu obroka bez prekida ugovora. Takođe modeli ugovora za tendere predviđaju anekse u slučaju inflacije jer su mnoge firme raskidale ugovore što je dovodilo u problem i naručioce posla. Sada smo prilično oprezni kad formiramo cenu jer se lako može doći u situaciju da se upadne u minus“, naglašava ona.

Šta je najvažnije u poslu?

„Čovek uvek treba da uči i ne treba da ima strahove“, poručuje nam ova preduzetnica i dodaje:

[blockquote align=“none“ author=““]Sada sam prilično opuštena da se okušem u nečem novom. Preduzetništvo omogućava da se osećate bolje i produktivnije, da imate afirmacije koje su adekvatne vašem trudu. Moram priznati da se bolje osećam u privatnom poslu nego u državnoj službi. Imate mogućnost da komunicirate sa ljudima koji imaju mnogo znanja, preduzetnicima koji su stvorili imperije i stekli iskustvo koje i vama može da otvori vidike. S druge strane, državni sektor je zatvoren i spor. Zato mislim da mnoge principe preduzetništva treba primeniti na državni sektor da bi bio produktivniji“, kaže Cmolić.[/blockquote]

 

 

 

Što se nje lično tiče, u poslu najviše ceni odgovornost, kako kod radnika tako i kod drugih saradnika. Trud i zalaganje, kako kaže, nagrađuje jer joj je važno da zaposleni vole da rade u njenoj firmi.

A šta joj je najvažnije? „Najvažnije od svega je da svaki posao bude urađen kako treba čak i na račun profita. Kratkoročno možda to nije dobro, ali dugoročno je reputacija primarna i donosi brojne benefite“, ističe Cmolić.

U narednom periodu će nastaviti da razvija veleprodaju, a u perspektivi je i da pokrene izvoz nekih artikala karakterističnih za Srbiju. Naime, Cmolić poseduje poljoprivredno gazdinstvo u Somboru, i želi da resurse koje ima stavi u funkciju dalje razvoja biznisa i novih preduzetničkih ideja.

 

Mihajlo Popesku, osnivač start-up Qudo koji je privukao 4,4 mln$ investicija: Istrajnost je pola uspeha

 

Related Posts