Mann v. Ford najveći slučaj ugrožavanja životne sredine

by Vesna Lapčić

Trideset godina nakon što je Ford Motor Company počeo da odlaže otrovni otpad u okruženju Ringvuda  gde je živelo indijansko pleme Rampo, više od 600 ljudi pokrenulo je tužbu koja je nazvana: Mann v. Ford.  HBO je snimio istoimeni dokumentarac.

Ford Motor Company je 1955. godine izgradila je do tada najveću fabriku za proizvodnju automobila u istoriji SAD u Mahvahu, Nju Džersi. Između 1967. i 1971. bacala je smrtonosni koktel toksičnog otpada uključujući mulj boje, freon, olovo i arsen i drugi industrijski otpad – stvarajući dioksin – u napuštena okna rudnika u Aper Ringvudu koji pripada Nju Džersiju i nalazi se na 60tak kilometara od Njujorka. Otpad je praktično završavao u dvorištu zajednice Indijanaca Ramapo. U HBO dokumentarcu se prikazuje i slučaj izbijanja požara koji je uzrokovao da toksini pored zemlje završe i u vazduhu, a otrovna prašina završila je po kućama meštana i naročito se nataložila u njihovim tavanima, izazivajući tako, prema mišljenju lekara koji su ispitivali meštane, različita oboljenja. Gotovo svi stanovnici imali su neko od oboljenja, najviše je bilo obolelih i umrlih od kancera, a česti su bili i slučajevi dijabetesa i specifičnih kožnih oboljenja.

Najstrašnija činjenica je bila rečenica jednog od meštanina: „Ovde nema više starog stanovništva“. Svega nekoliko ljudi u zajednici koja je brojala nekoliko stotina meštana imalo je više od 65 godina. Tvrdili su da su ranije, pre odlaganja otpada, deca odrastala uz veoma stare banke i deke.

Nesreća počinje od najmlađih članova zajednice, koji su se igrali na deponiji, a u dokumentarcu se navodi da kompanija otrovni otpad nije odlagala na tri parcele koje je za to predvidela, već da ga bilo svuda, čak i po šumi. Neznajući za opasnost, meštani svedoče da im je bilo interesantno da od šarenog blata (mulj od boje) prave „pite“ koje bi potom sekli i jeli nakon čega bi nastajali problemi: krv iz nosa, očiju, rane na koži, a kasnije je zabeleženo da je gotovo svaka žena imala pobačaj, neke čak i nekoliko. Doktor svedoči da je stopa pobačaja inače visoka, ali da je u toj zajednici bila iznad proseka.

Savezna EPA (Agencija za zaštitu životne sredine) formirana je 1970. godine da bi „zaštitila javno zdravlje i životnu sredinu“. Godine 1980. Kongres je usvojio Zakon o sveobuhvatnom odgovoru na životnu sredinu, nadoknadi i odgovornosti koji je omogućio EPA da identifikuje, počisti, plati preko „Superfonda“ ili natera počinioce da očiste, toksična mesta i plate to čišćenje. Deponija rudnika Ringvud stavljena je na listu Superfonda prvi put 1983. i skinuta 1994. Čišćenje je finansirao Ford. Nekoliko puta, kako se navodi u dokumentarcu, EPA je završavala čišćenje tvrdeći da je sve očišćeno i da je mesto bezbedno za život. Međutim, EPA je Ringvuk vratila na listu Superfonda 2006. godine, uz napomenu da je završeno samo 20 odsto čišćenja. U dokumentarcu se navodi da je očišćeno 45.000 tona otpada a da je ispod zemlje ostalo tri puta više.

Samo u Nju Džersiju postoji više od 100 Superfund lokacija. U filmu se navodi da danas 74 miliona Amerikanaca živi u blizini toksičnih mesta Superfonda.

Godine 2005, Vaine Mann je predvodio grupu Ramapo u tužbi protiv Ford Motor Company koja je optužila kompaniju za namerno trovanje zemlje. Nedelju dana nakon što je podnesena grupna tužba 2008. godine, privreda je zbog finansijske krize bila u nokautu, a  Fordove akcije su drastično pale. Uz pretnju bankrota i dugotrajan, skup i komplikovan pravni proces koji je postavio sudija, Ramapo odustaje od tužbe i sklapa nagodbu, pri čemu je svaki tužilac u proseku dobio oko 8.000 dolara (manje od 12 miliona dolara ukupno), ali su se iznosi razlikovali u zavisnosti od oboljenja. Ugovori su bili stroga tajna i koliko je ko dobio je ostala nepoznanica.

Apsurd je u tome što je Fordov profit dostigao 2,7 milijardi dolara već naredne godine, a 2010. 6,6 milijardi dolara. Ali to niko nije znao krajem septembra 2008. kada su tužioci mislili da će možda firma otići u stečaj te da neće dobiti apsolutno ništa kao kompenzaciju za svu štetu.

Vejn Man, odvažni predvodnik tužilaca, kaže u filmu da bi, ako bi otrovao 10 dece, bio osuđen na smrt, a da korporacije mogu otrovati stotine i izvući se.

Kroz dokumentarac se provlači upornost advokata tužilaca da prikupe što više dokaza o posledicama zagađenja i uzročnoj vezi sa bolestima, što nije nimalo jednostavno dokazati, ali i sprezi vlasti i velikog biznisa, odbijanje Forda da prizna odgovornost pozivajući se da su u to vreme deponije bile u skladu sa dozvoljenom praksom.

Foto: HBO

Related Posts