Kakav je biznis opremanje dečijih igrališta?

Piše: Vesna Lapčić

by Vesna Lapčić

Današnji roditelji vode svoju decu na igrališta koja su potpuno drugačija nego u vreme njihovog detinjstva. Dok su oni mogli da biraju između metalnih ljuljaški, klackalica i poneke vrteške, njihova deca imaju na raspolaganju mnoštvo različitih rekvizita. Tu su raznovrsni i raznobojni tobogani, njihalice na federe, klasične ljuljaške i one sa korpama, veštačke stene za penjanje, čak i muzički instrumenti i različiti poligoni za takmičenje.

Sprave su maštovitije i mnogo bezbednije, jer se primenjuju daleko strožiji standardi kako bi se deca zaštitila od povreda. Od kada je 2019. godine u Srbiji usvojen Pravilnik o bezbednosti dečijih igrališta, došlo je i do „prosejavanja“ među preduzećima u ovoj industriji.

Sagovornici B&F-a u novosadskom preduzeću Urbana oprema kažu da su moderna dečija igrališta osmišljavaju tako da povezuju decu bez obzira na razlike u njihovim fizičkim sposobnostima i dostupna su i mališanima sa smetnjama u razvoju. Ona danas omogućavaju deci da kroz igru nauče različite stvari, koristeći interaktivne panele, table, lavirinte, peščanike i slične rekvizite. Mnoga moderna igrališta grade se od ekološki prihvatljivih materijala i upotrebljavaju solarne panele za osvetljenje. U nekim delovima sveta, na dečijim igralištima je dostupna i digitalna tehnologija, kroz interaktivne igre ili instalacije.

„Sve ovo je rezultat promena do kojih je došlo proteklih decenija u načinu razmišljanja o dečijem razvoju. To je uticalo i na drugačije norme i pravila u pogledu izgradnje i sadržaja dečijih igrališta“, napominju u novosadskoj kompaniji. Njeni zaposleni proizvode i muzička igrališta, koja sadrže različite muzičke elemente prilagođene deci, kao što su ksilofoni i bubnjevi. Svrha ovakvih igrališta je da mališane upoznaju sa osnovnim principima zvuka i muzike dok se igraju, da podstaknu kod njih razvoj sluha i kreativnosti.

Nedomaćinski odnos prema igralištima

Danka Veljković, tehnički direktor firme Jeladom iz Vrnjačke Banje, koja se ovim poslom bavi oko 15 godina, ocenjuje da je dobro što se sve više ulaže u dečija igrališta i što se posvećuje više pažnje izgradnji ovakvih prostora za decu sa posebnim potrebama. Nažalost, i dalje je jako veliki problem to što se igrališta rđavo održavaju.

„Situacija po tom pitanju je bila izuzetno loša, a sada se tek neznatno popravila. Nismo razvili domaćinski odnos prema igralištima. Poražavajuće je da kada prođete pored nekog, na primer, vrtića vidite slomljenu spravu. A igrališta su kao automobili, moraju redovno da se održavaju i za to su nadležni njihovi titulari“, ističe Veljković za B&F.

Konstantin Jokanović, koji već 20 godina ima proizvodnju dečijih igrališta Gepetto u okviru firme Kreativni gradski centar, kaže za B&F da se ovo tržište u Srbiji sporo razvijalo, te da ranije čak nisu postojali ni bezbednosni standardi. U međuvremenu, pored pomenutog Pravilnika usvojeni su i evropski standardi. Opšti standard je EN 1176/1, a sada praktično postoje standardi za svaki pojedinačni rekvizit.

Jokanović naglašava da igrališta ne smeju da se zapuste i da njihovo održavanje mora da počne na vreme. „Primetno je da se u poslednjih nekoliko godina tome pridaje više pažnje. Vlasnici igrališta, koji su uložili novac u njihovu izgradnju, počeli su da sklapaju sa nama i ugovore o održavanju“, napominje vlasnik Kreativnog gradskog centra.

Koja su igrališta najtraženija?

Najveći broj onih koji naručuju izgradnju igrališta, oko 95 odsto su lokalne samouprave, bilo da je reč o javnim površinama ili vrtićima, dok su ostali naručioci tržni centri, hoteli, restorani ili privatni investitori koji grade stambene komplekse u okviru kojih su predviđena i dečija igrališta, kažu naši sagovornici. Najviše se grade igrališta koja sadrže tobogane, dve ljuljaške, dve klackalice, dve njihalice na opruzi i jednu penjalicu. Uz to obično idu i klupe za sedenje i kanta za otpatke.

Za proizvodnju se koriste standardne stolarske i bravarske mašine. Jedan deo repromaterijala se nabavlja u Srbiji poput podloga, čeličnih elemenata, drvene građe, dok se armirani konopci, „gnezda“, plastična sedišta, premazi za održavanje uglavnom uvoze.

Danka Veljković iz Jeladoma objašnjava da cena izgradnje igrališta zavisi od njegove veličine,  broja rekvizita i vrste podloge. Najskuplja podloga je od reciklirane gume i ona se koristi u urbanim područjima. Pored ove, moguće je raditi i rastresitu podlogu koja je finansijski povoljnija. Sprave koštaju od tridesetak hiljada dinara za nejjednostavnija igrališta, do više stotina hiljada za multifunkcionalne komplekse.

Ona kaže da su gradili igrališta po celoj Srbiji, a opremili su i nekolicinu u Nemačkoj i Švajcarskoj. „Izvoz je još uvek skroman, verujemo da će ga biti više. S druge strane, jako smo ponosni na saradnju sa Fondacijama Novak Đoković i Ana Divac“, ističe Veljković i dodaje da su Jelaplay igrališta specifična i po tome što osim standardne ponude imaju i program poligona.

Jeladom

Naša sagovornica objašnjava da je reč o potpuno bezbednim spravama koje su veoma interesantne deci, imaju i edukativni karakter, a omogućavaju i da se organizuju različite igre i takmičenja dece po grupama. Takvi poligoni više zadržavaju pažnju dece i kod njih razvijaju različite sposobnosti, dodaje Veljković.

Dok je dece, biće i igrališta 

Kreativni gradski centar, prema rečima Jokanovića, takođe uglavnom radi u Srbiji. U nekoliko navrata su bili angažovani u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, a nakon što pribave još jedan sertifikat, svoja igrališta će moći da instaliraju bilo gde u svetu. Planiraju da naredne godine  intenzivnije krenu na tržišta van Srbije.

„Imamo dobar proizvod koji smo razvijali i unapređivali više od decenije. Svi rekviziti su testirani i potpuno bezbedni. Ranije smo proizvodnju delimično obavljali ručno, a od kada smo nabavili savremene mašine, uvećali smo i obim i kvalitet“, ističe Jokanović. U preduzeću nameravaju da se presele u nove pogone sa boljim uslovima za rad, kako bi povećali efikasnost i smanjili štetne emisije u proizvodnji.

Vlasnik Kreativnog gradskog centra tvrdi da se ne plaši za budućnost ovog posle, jer dok je dece biće i igrališta. Sa podizanjem standarda u ovoj delatnosti deca su najveći dobitnici, a kada je njima dobro, onda su svi na dobitku, zaključuje Jokanović.

 

Teretane na otvorenom sve popularnije
Pored dece, i odrasli se sve radije „razgibavaju“ na otvorenom pa su postale popularne i teretane u okviru parkova. To nam potvrđuje Milisav Šipetić, vlasnik čačanske firme Mašinac koja proizvodi sportsku opremu za otvorene sportske terene i sportske hale, ali i teretane na otvorenom.
„Teretane na otvorenom su manji deo našeg poslovanja, ali potražnja za njima postepeno raste. Uglavnom ih naručuju lokalne zajednice, ali i privatni investitori. Nedavno smo u Divcima, nadomak Valjeva, u okviru jednog kompleksa instalirali 16 različitih sprava. Radili smo po celoj Srbiji“, kaže Šipetić za B&F.
On takođe skreće pažnju na probleme u održavanju sprava, što stvara i rizike po bezbednost onih koji vežbaju. „Prema našim saznanjima, ubuduće će državne inspekcije obilazi sportske terene na otvorenom radi provere u kakvom su stanju i zatvarati one koji više nisu bezbedni za upotrebu. To znači da će oni koji upravljaju ovim terenima morati da izdvajaju više sredstava za održavanje“, veruje Šipetić.
Izvor: Biznis&Finansije

Related Posts