Bojana Topalović je prvi put otišla u Vijetnam 2020. godine. Tačnije, 2019. je krenula na putovanje po jugoistočnoj Aziji. Provela je mesec dana u Indoneziji, mesec dana u Kambodži, i planirala je da ostanem oko tri meseca u Vijetnamu.
„U Vijetnam sam stigla u januaru 2020. i planirala da ostanem do aprila. Međutim, kao što se svi sećamo, u martu 2020. počela je pandemija, pa više nisam mogla da se vratim kući. Nije bilo letova, moj let je bio otkazan, i tako sam morala da ostanem u Vijetnamu.
U međuvremenu, tamo sam počela da gradim svoj život. Prvo sam živela u jednom gradu na obali koji se zove Nha Trang. Tamo sam provela šest meseci i tada sam polako potrošila svoju ušteđevinu.
Zatim sam pronašla posao — posao koji nikada ranije nisam radila. Počela sam da predajem engleski i preselila se u Ho Chi Minh, gde sam počela da radim u školi u septembru 2020. Odradila sam celu školsku godinu do juna 2021.
Nakon toga, tog leta, kada je pandemija već polako jenjavala, vratila sam se kući u julu 2021“, priseća se Bojana Topalović u ekskluzivnom intervjuu za portal Sveonovcu.
Kakvi su bili prvi utisci o Vijetnamu?
Prva zemlja u jugoistočnoj Aziji koju sam posetila bila je Indonezija – tačnije, Bali. Krenula sam na putovanje po jugoistočnoj Aziji, kako bih odmorila od prve sezone u Hrvatskoj, s idejom da prvo odem na Bali i tamo ostanem malo duže. Međutim, sama sam nešto pogrešila u vezi sa vizom, pa sam mogla da ostanem samo mesec dana.
Htjela sam da vidim Bali jer mi je delovao kao prelepa, egzotična destinacija, koja je tada – 2019. i 2020. – već postajala jako popularna. To mi je bio neki glavni cilj. A onda su se Kambodža i Vijetnam nekako „usput desili“, jer zapravo nisam imala strogo isplanirano putovanje.
Jedna od prvih stvari koje su me dočekale u Vijetnamu i bila prvi kulturološki šok jeste saobraćaj. Osećaj je kao da ste došli na drugu planetu. Saobraćaj je potpuno van kontrole, ima jako puno motora, a pravila se baš i ne poštuju.
Međutim, velika razlika u odnosu na, recimo, Balkan je ta što su ljudi tamo smireni. Vidiš da svi voze kroz taj haos, ali niko nije besan, niko se ne svađa, nema tenzije. Mislim da je svim strancima saobraćaj u Vijetnamu jedan od prvih velikih kulturoloških šokova.
Da li ste imali neke predrasude i šta Vas je najviše iznenadilo, osim saobraćaja?
Predrasude koje sam imala bile su da Vijetnam nije razvijena zemlja. U Vijetnam sam došla iz Kambodže, koja zaista nije razvijena, Kambodža je sa razvojem godinama iza Vijetnama. Zato sam očekivala da će i Vijetnam biti sličan.
Ipak, mnogo putnika koje sam usput upoznala u Indoneziji i Kambodži, a koji su već bili u Vijetnamu, baš su ga hvalili — govorili su kako je sjajan, kako su ljudi divni, hrana odlična, sve pohvale. A ja se, iskreno, nisam mnogo pripremala za to putovanje.
Kada sam stigla u Vijetnam, osim tog prvog šoka sa saobraćajem, sve ostalo me je potpuno oduševilo. Ljudi su neverovatno dobri, hrana mi je odgovarala, klima takođe. Zaista, apsolutno sve mi se svidelo.
Pritom, kada posetite veće gradove kao što su Ho Chi Minh, Hanoi ili Da Nang — to su stvarno razvijeni gradovi. Prave metropole od osam miliona ljudi, sa modernim zgradama… sve je izgrađeno i razvijeno, što ljudi uglavnom ne očekuju kada pomisle na jugoistočnu Aziju.
Što se tiče negativnih iskustava — iskreno, nisam imala nijedno značajno. Nisu me prevarali, nisam imala problema s ljudima, ništa loše. Više neprijatnih situacija sam, zapravo, imala na Baliju, što se tiče tih nekih prevara kad žele da ti naplate nešto više.
Da li infrastruktura prati razvoj, kažete da im je sve zgrađeno?
Što se tiče infrastrukture, mislim da je odlična — kako u gradovima, tako i na putevima koji povezuju gradove. Na primer, tamo nema situacije kao kod nas, da se rupa samo zakrpi. Ne! Oni menjaju celu deonicu i to temeljno.
Vožnja po tim putevima je odlična, kao da ste u Evropskoj uniji. To je još jedna od predrasuda koju ljudi imaju o nerazvijenim zemljama. Po meni, Vijetnam je u mnogim stvarima razvijeniji od Srbiju.
Čime se bavite u Vijetnamu?
Dok sam u Vijetnamu, radim kao nastavnica engleskog jezika. Predajem u državnoj osnovnoj školi, ali takođe držim i privatne časove, kao i nastavu u edukativnim centrima — sa decom i sa odraslima.
U školama časovi uglavnom traju po 45 minuta, dok su za odrasle obično duži — oko sat i po vremena. Kod dece dužina časa zavisi od uzrasta, da li su u vrtiću, osnovnoj ili srednjoj školi.
Sve u svemu, prilično sam zadovoljna svojim poslom. Ja sam arheolog po struci, a za predavanje engleskog je potrebna diploma fakulteta i neki od sertifikata za predavanje TEFL, TESOL, CELTA itd.
Kakava je radna kultura? Ima li ikakve sličnosti sa Balkanom?
Vijetnamci su u mnogim stvarima slični nama sa Balkana. Na primer, mnogo vole da piju kafu – kao i mi. Takođe, vole da izlaze u grad i piju pivo, pa je kod njih jako izražena kultura druženja, ispijanja kafa, večernjih izlazaka.
Njihova radna kultura nije stroga kao, recimo, u Japanu ili Kini. Prilično su opušteni, fleksibilni i generalno prijateljski nastrojeni.
Jedna zanimljiva i specifična stvar jeste njihova pauza za ručak. Ona obično traje između 11 i 13 časova. Tokom tog perioda, svi izlaze napolje da jedu – uglavnom street food (uližna hrana) – i nakon toga spavaju na poslu. Da, zaista – spavanje na poslu je potpuno normalna stvar.
Spavaju i deca u školama, i nastavnici, i zaposleni u bankama, poštama… Svuda. Nakon jela, mnogi se jednostavno vrate, legnu i odmore pola sata do sat. Posle toga nastavljaju s poslom do oko pet popodne, kada im obično završava radno vreme.
Jedna koleginica iz Vijetnama mi je rekla da je to u velikoj meri zbog vremenskih uslova – jer je jako vruće, ljudi postanu umorni sredinom dana, pa je normalno da se odmori i “napuni baterija” pre nastavka rada.
Pomenuli ste da je Vijetnam ekonomski razvijeniji od pojedinih zemalja u Aziji. Kakav je zapravo životni standard?
Što se tiče ekonomije, iskreno verujem da će Vijetnam za deset godina biti ono što je Južna Koreja danas. Sve se razvija neverovatno brzo, ima sve više dobro plaćenih poslova, i čini mi se da ljudi tamo generalno žive sasvim okej.
Na primer, kafa na ulici košta oko 50 centi, a obrok za ručak jedan do dva evra. Prosečne plate su oko 300 do 500 dolara mesečno. Za tu platu, kafa od 50 centi ili ručak napolju nije nikakav luksuz — svako to može sebi da priušti.
Mislim da im je standard u nekim aspektima čak i bolji nego kod nas. Kod nas, dosta ljudi takođe živi sa malim platama, ali sebi ne mogu da priušte kafu ili obrok napolju.
Na primer, moji roditelji to retko rade, a u Vijetnamu gotovo svi jedu napolju i piju kafu u kafićima.
Vijetnam je komunistička zemlja, ali preduzetništvo je dozvoljeno. Dosta ljudi su mali preduzetnici. Ima mnogo fabrika, proizvodnja kafom (drugi su najveći proizvođač kafe na svetu), voćem, pirinčem, ribom i drugim delatnostima.
Da li Vijetnamci radije poseduju nekretninu ili iznajmljuju?
Mislim da su u Vijetnamu zastupljena oba oblika — i vlasništvo i iznajmljivanje. Ima dosta ljudi koji poseduju nekretnine, posebno van velikih gradova.
Međutim, u većim gradovima kao što su Ho Chi Minh ili Hanoi, stanovi se uglavnom iznajmljuju. To je posebno slučaj kod mladih ljudi koji dolaze iz manjih mesta zbog posla ili studija, pa im je rentanje praktičnija opcija.
Kakvi su ljudi? Da li su neposredni, ljubazni?
Da, definitivno. Zavisi gde idete – da li na jug ili na sever zemlje. Ja smatram da su ljudi na jugu ljubazniji i pristupačniji.
Sećam se jedne situacije kada nam se pokvario motor. Bilo je veče i stali smo usred puta, blizu štanda za sokove, jedne starije gospođe koja nije govorila engleski. Pokušala je da nam pomogne, rekla nam da parkiramo kod nje, i pozvala nekoga da donese gorivo. Pomoću Google translate smo se nekako sporazumeli. Nama nije trebalo gorivo, jer nam se to već dešavalo sa tim motorom. To smo pokušali da joj objasnimo, ali ne ona je već nekog zvala.
U međuvremenu se okupilo dosta ljudi koji su pokušavali da upale motor. Na kraju je jedna baka uspela da ga upali. Htele smo da im damo novac, ali nisu hteli ništa da uzmu. Takve stvari su mi se često dešavale u Vijetnamu — ljudi su stvarno spremni da pomognu bez očekivanja nečega zauzvrat.
A kakav im je društveni život?
Vijetnamci obožavaju da se slikaju — i muškarci i žene. Imaju mnogo parkova, dekoracija i zabavnih mesta gde dolaze prvenstveno da se fotografišu, u sređenim outfitima.
Takođe, obožavaju karaoke. To je njihova omiljena zabava. Postoje karaoke klubovi sa privatnim sobama gde ljudi pevaju, piju pivo, jedu grickalice i druže se.
Često izlaze u restorane i street food mesta, naročito uveče, i stvarno se vidi da im je društveni život važan. Nisu opterećeni poslom ili stresom, već zaista znaju da uživaju u životu.
Vijetanm je prošao kroz veoma težak rat sa velikim gubicima. Kako se odnose prema istoriji i sećanju na taj periodu?
Vijetnamci mi deluju kao jako srećna nacija. Prošli su kroz dug rat koji je ostavio veliki trag, poginulo je dva do tri miliona ljudi, ali su iz toga izašli kao pobednici.
Zanimljivo je da ne mrze Amerikance, niti druge strance. Ako ih pitate, reći će: „Prošlost je prošlost“. To mi je ostavilo snažan utisak jer često mi, s Balkana, nosimo prošlost kao teret.
Oni, uprkos traumatičnoj istoriji, gledaju napred. Takođe, to je jako mlada nacija s puno mladih ljudi, što je važno za ekonomiju i dalji razvoj zemlje.
Kakvi su vam planovi za budućnost i da li biste mogli da zamislite sebe da trajno ostanete u Vijetnamu?
Da, definitivno bih mogla da živim tamo. Planiram da sledeći put kada odem ostanem duže. Živim sa mojim momkom koji tamo isto ima posao. Njega sam upoznala 2022. godine, ali otkako sam otišla iz Vijentama imala sam želju da se vratim. On ne predaje engleski, radi nešto drugo.
Bilo mi je važno da i njemu prija Vijetnam, i pošto se i njemu dopalo, zajedno smo otišli tamo. Bili smo prošle zime 2023-2024, a vratili smo se ove godine 2024-2025, ali sledeći put planiramo da ostanemo duže, ako se sve poklopi.
Zašto posetiti Vijetnam?
Iskreno, meni je Vijetnam najbolja država na svetu. Putovala sam mnogo i Vijetnam mi je kao druga kuća. Zbog raznolike kulture, prelepe prirode i divnih ljudi — stvarno ne znam šta bih mogla da izdvojim kao razlog da neko ne poseti ovu zemlju.
Vijetnam ima sve: istorijski Hoi An, prelepe plaže, moderne urbane gradove, fantastičnu hranu — naročito morsku. Kilogram jastoga u restoranu možete pojesti za oko 70 evra. Sve je sveže, ukusno i povoljno.
Ljudi su ljubazni i srdačni. Za mene, lično, nisam našla nijedan razlog zašto neko ne bi posetio Vijetnam.