„Digitalna demencija“ nije kodifikovana medicinska dijagnoza (mada zvuči autentično). Radi se o naslovu knjige koju je 2012. objavio nemački naučnik Manfred Špicer. Od tada je taj izraz „ušao u stručni narod“ pa ga koriste i kliničari i mediji kada opisuju simptome opadajućih kognitivnih sposobnosti kod onih koji intenzivno koriste digitalne tehnologije, a posebno kod mladih. Najčešće se problemi manifestuju kao slabije pamćenje, skraćen raspon pažnje, umanjene spoznajne kao i sposobnosti društvene interakcije. Zaboravljaju se imena, brojevi telefona, zakazane obaveze, oslabljena je mogućnost koncentracije i rešavanja problema, a uočljiva je i uzdržanost u društvenim kontaktima.
Šta zapravo znači „digitalna demencija“ i da li su osobe različitih uzrasta pod različitim rizikom?
Najčešće se problemi manifestuju kao slabije pamćenje, skraćen raspon pažnje, umanjene spoznajne kao i sposobnosti društvene interakcije. Zaboravljaju se imena, brojevi telefona, zakazane obaveze, oslabljena je mogućnost koncentracije i rešavanja problema, a uočljiva je i uzdržanost u društvenim kontaktima. Šta su mogući uzroci ovih problema? Digitalni alati nam olakšavaju aktivnosti u vezi sa pamćenjem, ali i prostornom i društvenom orijentacijom. Ako se te aktivnosti izmeštaju iz vas u vaše uređaje, vaše sposobnosti se smanjuju jer se manje koriste. Stalni „multitasking“ između aplikacija, notifikacija, listanja beskrajnih strana na internet platformama uvodi nas u stanje „plitke“ obrade informacija, dok je za dugotrajno pamćenje i rešavanje problema neophodna duboka koncentracija. Ne treba zaboraviti ni dugotrajno izlaganje plavom svetlu ekrana, koje ima izuzetno negativne efekte po kvalitet sna, a dobar san je neophodan za konsolidaciju našeg pamćenja. Na kraju, i samo vreme koje provodimo nad ekranima oduzeto je od drugih aktivnosti – od onih povezanih sa fizičkim kretanjem do onih koje čine potku naših društvenih veza. „Digitalna demencija“ ne izaziva trajno oštećenje mozga (kao Alchajmerov sindrom) iako neki od simptoma slično izgledaju. Korekcije u korišćenju digitalnih tehnologija mogu da dovedu do poboljšanja stanja, posebno ako se usvoje i zdrave navike: kretanje, cirkadijalni ritam budnog stanja i sna, umerena ishrana.
Šta su mogući uzroci ovih problema?
Digitalni alati nam olakšavaju aktivnosti povezane sa pamćenjem, ali i prostornom i društvenom orijentacijom. Ako se te aktivnosti izmeštaju iz vas u vaše uređaje, vaše sposobnosti se smanjuju jer se manje koriste. Stalni „multitasking“ između aplikacija, notifikacija, listanja beskrajnih strana na internet platformama nas uvodi u stanje „plitke“ obrade informacija, dok je za dugotrajno pamćenje i rešavanje problema neophodna duboka koncentracija. Ne treba zaboraviti ni dugotrajno izlaganje plavom svetlu ekrana, koje ima izuzetno negativne efekte po kvalitet sna, a dobar san je neophodan za konsolidaciju našeg pamćenja. Na kraju, i samo vreme koje provodimo nad ekranima je oduzeto od drugih aktivnosti – od onih povezanih sa fizičkim kretanjem do onih koje čine potku naših društvenih veza.
„Digitalna demencija“ ne izaziva trajno oštećenje mozga (kao Alchajmerov sindrom) iako neki od simptoma slično izgledaju. Korekcije u korišćenju digitalnih tehnologija mogu da dovedu do poboljšanja stanja, posebno ako se usvoje i zdrave navike: kretanje, cirkadijalni ritam budnog stanja i sna, umerena ishrana.
Kako zaštititi sebe i decu od tog rizika?
Digitalni alati koje danas nazivamo „veštačkom inteligencijom“ samo su grube aproksimacije misaonih procesa, ali i takvi mogu da pruže kvalitetne odgovore onima koji znaju šta traže, kao i šta da očekuju – pod uslovom da pažljivo motre da njihov AI alat ne odluta u povremene halucinacije.
Direktor firme OpenAi, Sem Altman je polovinom 2025. izjavio: „Ljudi imaju veoma visok nivo poverenja u ChatGPT, što je zanimljivo jer AI haluicinira. To je tehnološki proizvod kojem ne bi trebalo previše da verujete“. Ako nam jedan od autora poručuje da je jedan od vodećih botova AI nepouzdan u svojim odgovorima, onda bi to već trebalo da bude dovoljan razlog za našu uzdržanost.
Neke zemlje uvode ograničavanje korišćenja tzv. društvenih mreža ispod određene starosne granice (14, 12 godina) bilo potpunom zabranom (Australija) ili dnevnim ograničenjima. TikTok (Bajdu) za korisnike u Kini ispod 12 godina ima ugrađeno ograničenje od 45 minuta dnevno u periodu 06-22, dok američki tinejdžeri na toj aplikaciji (za američko tržište) provode 6-8 sati dnevno. Što su mlađi to više vremena odvajaju za hipnotišuće kratke video forme.
Zabrane mogu da pomognu samo ako su istovremeno praćene ispunjavanjem „oslobođenog“ vremena drugim aktivnostima. U porodici to podrazumeva da se roditelji više bave decom, da pričaju sa njima, i da ih slušaju, da ih upoznaju i usmeravaju njihovo ponašanje (to se nekad zvalo „vaspitanje“).
U korišćenju digitalnih tehnologija cilj je ponašanje koje možemo da nazovemo „digitalni minimalizam“ – to nije odustajanje od tehnologije, već njeno smisleno i usmereno korišćenje u meri koja je proporcionalna željenom efektu. Ovako napisano – deluje lako ostvarivo, ali imajte na umu da se borite protiv timova najboljih psihologa i sociologa koji su sve svoje talente stavili u službu jednog cilja – da vas zadrže što duže pred magičnim ekranom kojem poveravate svoja najintimnija opredeljenja i uverenja. Možete da budete poslušni podanik ekranokratske elite ili digitalni pobunjenik, koji će koristiti najmodernije tehnologije u svoju korist. Na kraju sve zavisi samo od vas i vaše slobodne volje.
Da li je digitalna demencija i zvanično bolest?
„Zavisnost od pametnih telefona“ je postala skoro podrazumevajuća poštapalica koju svakodnevno koristimo kada govorimo o uređajima od kojih se teško odvajamo i na trenutak, a često ih stavljamo i u dečije ručice umesto nekadašnje zvečke. Institut za mentalno zdravlje se na svojoj Klinici za bolesti zavisnosti bavi i dijagnostikom, lečenjem i prevencijom zavisnosti od video igara i kompjutera. Za sada je od strane SZO zvanično klasifikovana samo zavisnost od kompjuterskih igara (šifra 6C51), a karakteriše je smanjena mogućnost kontrole nad kompjuterskim igranjem, čak i kada postanu očigledni negativni efekti, uz degradaciju svih drugih aspekata ličnog i društvenog života. Ako se podsetimo da je 2024. kao reč godine izabrana „truljenje mozga“ („Brain rot“) – opadanje mentalnih sposobnosti kao posledica konzumiranja trivijalnih on-lajn sadržaja), ali često korišćeni izrazi „internet zavisnost“, „digitalna zavisnost“ ili „zavisnost od mobilnih telefona“ još nisu zvanično kodifikovani. SZO navodi da prekomerna upotreba digitalnih tehnologija može da bude faktor rizika za više mentalnih poremećaja, ali da još ne postoji dovoljno veliki skup dokaza koji bi rezultirao formalnom klasifikacijom. Dosadašnja ispitivanja su bila pretežno opservacione prirode, bez preciznog i konsekventnog utvrđivanja uzročno-posledične veze. U dosadašnjim studijama se uočava jasna veza između dužine vremena provedenog pred ekranima (pre svega telefonskim) i određenih mentalnih poremećaja, naročito kod dece i mlađih adolescenata (12-13 godina), a naročito su pod rizikom devojčice. Postoji i mogućnost da oni korisnici koji već imaju određene predispozicije ka mentalnim poremećajima zbog toga provode više vremena u nesvrsishodnom listanju beskonačnih strana omiljenih aplikacija. Nije isto da li se vreme u korišćenju digitalnih tehnologija provodi u fokusiranom, smislenom radu, koji donosi željeni rezultat, ili se „digitalno vreme“ provodi u „rekreativne svrhe“, sa tendencijom sve dužeg vremena pred ekranom. Dok se čeka na zvanične klasifikacije, američki lekari su zbunjeni pravom „epidemijom“ anksioznosti i depresije među tinejdžerima, za koju još ne postoji jasan i nedvosmislen uzrok, ali mnogi smatraju da postoji dovoljno jasna veza sa „pametnim telefonima“ (digitalni asistenti)